Autor: Croatian Grug
Od Goetheova romana Patnje mladog Werthera, Sarterova nihilizma, do utjecaja mode, glazbe i filmova nemoguće je ne uočiti kako mediji utječu na naše društvo, na način razmišljanja, oblačenja. Kada pogledamo naš svijet u kojem živimo i kada komuniciramo s našim prijateljima, kolegama i članovima obitelji, susrećemo se sa raznim riječima, stilovima oblačenja te načina razmišljanja. Kao ljudi željni istine želimo doći do porijekla otkud su ljudi došli to toga, da li su ljudi došli to toga sami ili pod utjecajem izvana od onoga što su konzumirali. Od engleskih riječi, liberalnih ideja, te neprestanog traganja za onim što se smatra modernim. Kroz cijelo to vrijeme želim da čitatelj ima u glavi jednu tezu “Ono si što jedeš” (You are what you eat) te ćemo u ovom članku proći kroz povijest propagande sa željom da naše oči i uši budu bolje istrenirane kako bi izbjegli negativne utjecaje te prigrlili pozitivne, te razumjeli kako utječe na ljude koji ih konzumiraju.
Propaganda
Riječ propaganda dolazi od latinske riječi propagare, što znači širiti, razmnožavati ili rasprostirati. Ona je sustavna i namjerna komunkacijska djelatnost kojoj je cilj utjecati na stavove, uvjerenja ili ponašanje određene publike. Danas riječ propagandu povezujemo sa autoritarnim sistemima 20. stoljeća kao državni alat za širenje političkih ideja i poruka radi pridobivanja potpore njihovoj vlasti i ideologiji, no to nije ono što je propaganda te nije to njezin izvor. Prvi puta kada se spominje propaganda je 1622. godine kada papa Grgur XV. osnovao Sacra Congregatio de Popaganda Fide, odnosno Kongregaciju za širenje vjere s ciljem organizacije i koordiniranje katoličke misije te širenje vjere. Tek 1928. godine biva riječ korištena od strane Edward Bernaysa s drugačijom željom i definicijom. Edward Bernays je objasnio propagandu kao trajno i dosljedno nastojanje da se oblikuju događaji i utječe na odnos javnosti prema nekoj ideji, skupini ili organizaciji. Edward Bernays, nećak Sigmund Freuda, u svojoj knjizi Popaganda (1928.) navodi kako naša razmišljanja, ukusi, navike i politički stavov često nastaju pod utjecajem ljudi koje nikada nismo upoznali. Te ljude naziva “nevidljivom vladom”. To nije jedna organizirana skupina ljudi, već mreža pojedinaca s moći: političari, poduzetnici, izdavača, stručnjaka, organizatora kampanja i drugih ljudi. Ono dolazi od pretpostavke da je previše pojedinaca u društvu koje je kompleksno te dolazi do nemogućnosti da pojedinac sâm istražuje svaku stvar te se oslanja na pojedince s “autoritetom”. Barneys zaključuje kako je to dobro društvo to koje se oblikuje kako bi funkcioniralo te navodi kako bi trebala postojati primjerena pravila kako se ne bi zloupotrijebilo. Međutim, ako je moguće svjesno oblikovati javno mišljenje, postavlja se pitanje prema kojim se moralnim načelima takav utjecaj procjenjuje. Upravo tu nastaje problem nedostatka zajedničkog moralnog koda, jer ono što pojedinac smatra dobrim ne mora nužno biti dobro i za društvo. Dok smo još kod Edwarda Bernaysa, vrijedi spomenuti njegovu kampanju za American Tobacco Company, kojom je nastojao proširiti tržište cigareta među ženama. Ideja je bila povezati cigarete sa tadašnjim težnjama ženske emancipacije. Ono što je prije se smatralo vulgarno, žensko pušenje cigareta, tada se promviralo kao znak slobode, samostalnosti i ravnopravnosti. Dakle korištenje emocija i težnji u svoju korist. To je direktno promoviranje ideja te proizvoda s ciljem profita. Iako je Bernays u 20. stoljeću sustavno objašnjavao načine oblikovanja javnog mišljenja, utjecaj medija na čovjeka postojao je mnogo prije njega. Stoljećima prije radija, televizije i modernog oglašavanja, književnost je već imala moć oblikovanja osjećaja, ponašanja, pa čak i društvenih stavova.
Propaganda kroz povijest
1. Književnost
1774. godine Johann Wolfgang von Goethe je napisao roman Patnje mladog Werthera. Roman prati mladog, osjećajnog Werthera koji se zaljubljuje u Lottu, djevojku obećanu drugom muškarcu, Albertu. Njegova ljubav ostaje neuzvraćena, a Werther postupno tone u očaj. Nesposoban pomiriti svoje osjećaje sa stvarnošću, na kraju počini samoubojstvo. Roman je postao europska književna senzacija i jedno od najpoznatijih djela pokreta Sturm und Drang (Oluja i nagon). Koliko je bio utjecajan na ljude je zanimljiv, bilo je slučajeva samoubojstava kod ljudi (doduše neki povjesničari to negiraju), no ono što je češće bilo jest imitacija glavnog lika. Pojavila se Wertherova groznica (Wertherfieber). Mladi Europljani su počeli oponašati Wertherov izgled te njegovo ponašanje. Tvrtke su počele prodavati robu, parfeme, lepeze te ukrasne predmete povezane s romanom. Odjeća popularizirana s time, plavi kaput sa žutim mesinganim gumbima, žuti prsluk i žute hlače te visoke čizme bile su svakodnevica kod mladića. Ono što bi danas smatrali banalnim, roman, biva toliko utjecajan u društvu da mijenja svijest ljudi. Način je suptilan, nenamjeran, no kroz osjećaje, prepoznatljiva iskustva neuzvraćene ljubavi, ono je utjecalo na ljude. To je blagi primjer utjecaja, to je stil oblačenja te blagi utjecaj na osjećanost ljudi, ono je daleko od neke društvene promjene kao Čiča Tomina koliba (Uncle Tom’s Cabin), knjiga od Harriet Beecher Stowe iz 1852. godine koja je utjecala na Američki pogled na ropstvo. Autorica u knjizi piše iz kršćanske perspektive emocionalnu priču o robu Tom i što sve proživljava. Knjiga biva kontroverzna na jugu ali prihvaćena na sjeveru te je ojačao abolicionistički pokret te je pidonjeo protivljenju ropstvu i zaoštravanju javne rasprave. Isti modus operandi, koristiti osjećaje, način pisanja i opisivanja koji je blizak ljudima, ali ovaj puta s namjerom da se dogodi promjena. Iako se način prenošenja poruka mijenjao kroz stoljeća, njihova sposobnost da pobude osjećaje i utječu na čovjekovo razmišljanje ostala je prisutna. Književnost je čitatelju omogućavala da zamišlja opisane događaje, likove i njihove sudbine. Pojavom filma ta su iskustva dobila sliku, pokret, a kasnije i zvuk. Ono što je nekada bilo prepušteno čitateljevoj mašti, sada se moglo prikazati izravno pred njegovim očima. Time se otvorio novi način prenošenja poruka i oblikovanja doživljaja svijeta.
2. Film

Filmovi su čudo europskog izuma. Omogućili su čovjeku da svoje misli, ideje i maštu prenese na veliko platno te ih podijeli sa svijetom. Kroz riječi glumaca, njihove emocije, kadrove i glazbu, film može prenijeti željenu poruku izravno u srce i um gledatelja. Upravo u tome leži njegova snaga, ali i mogućnost manipulacije i propagande. Svaki film, koliko god djelovao bezazleno, šalje određenu poruku. Ona može biti izravna ili suptilna, namjerna ili nenamjerna, ali je gotovo uvijek prisutna.
Prisjetimo se naizgled banalnog filma hrvatske kinematografije, Metastaze (2009.). Prilikom prvog gledanja čovjek se može zgroziti količinom psovki, vulgarnih izjava i ponašanjem likova, osobito Krpe. Međutim, nakon drugog ili trećeg gledanja, određene scene postaju predmetom šale, nastaju memovi, a riječi koje su isprva izazivale zgražanje počinju se ponavljati u svakodnevnom govoru. Uho postupno otupi na psovke, a ono što je u početku djelovalo vulgarno, makar i kroz šalu, postaje dio našeg vokabulara.
No nisu samo riječi te koje prenose poruku. Ponekad su one utkane u scenografiju, karakterizaciju likova i detalje koje gledatelj svjesno možda ni ne primjećuje. Primjerice, u Krpinu domu nalazi se portret Jure Francetića, kojim se lik jasno povezuje s ustaškim pokretom. Krpa je ujedno hrvatski branitelj, a nedugo nakon prikaza njegova doma gledamo kako fizički zlostavlja vlastitu suprugu. Je li redateljeva namjera bila poistovjetiti takva politička uvjerenja s nasiljem, primitivizmom i moralnom izopačenošću? Ne mogu to sa sigurnošću tvrditi, ali smatram da takvo povezivanje nije beznačajno. Portret nije slučajno nastao pred kamerom; netko ga je svjesno postavio u scenografiju i odlučio ondje ostaviti.
Upravo se takvim postupcima mogu oblikovati predodžbe gledatelja. Ideologije koje autori smatraju neprihvatljivima mogu se povezati sa zlikovcima, dok se one kojima su naklonjeni povezuju s herojima i glavnim likovima. Tako gledatelj ne upoznaje samo određenu ideju, nego je upoznaje kroz osobu koju treba zavoljeti, prezirati ili osuditi.
Sličan način oblikovanja moralnih predodžbi možemo primijetiti u filmu To Kill a Mockingbird (1962.). Osobe koje zastupaju rasne predrasude i segregaciju prikazane su kroz nepravdu, nerazumijevanje i zatucanost, dok je glavni junak, Atticus Finch, obrazovani odvjetnik, čovjek razumijevanja i moralnih načela. Poruka se ne prenosi samo raspravom o rasnoj jednakosti, nego i osobinama koje su dodijeljene pojedinim likovima.
S druge strane, u filmu Taxi Driver (1976.) susrećemo Travisa Bicklea, čovjeka koji prezire kriminal, prostituciju i moralno propadanje ulica New Yorka. Njegova želja da se obračuna s onime što smatra društvenim ološem prikazana je kroz lik otuđenog, psihički nestabilnog čovjeka čiji postupci postupno postaju sve nasilniji. Prema mojem tumačenju, time se i određeni pogled na društvo povezuje s čovjekom kojega gledatelj teško može smatrati uzorom.
Takvi primjeri pokazuju kako film može oblikovati naš odnos prema određenim idejama kroz način na koji prikazuje njihove zagovornike. No što se događa kada filmska priča više nije samo fikcija, nego se počinje predstavljati kao povijest?
Jedan od najbanalnijih primjera jest Amadeus (1984.). Film koristi stvarne povijesne osobe, Mozarta i Salierija, ali oko njih gradi fikcionaliziranu priču. Unatoč tome, mnogi gledatelji upravo filmsku interpretaciju prihvaćaju kao povijesnu istinu. Sjećam se čak i svoje profesorice glazbenog odgoja u srednjoj školi koja je taj film koristila kao referencu za Mozartov život. U takvim slučajevima granica između umjetničke fikcije i povijesne činjenice postaje gotovo nevidljiva.
Dok Amadeus prvenstveno služi zabavi, povijesni i ratni filmovi otvaraju znatno ozbiljnija pitanja. Filmovi o holokaustu mnogim gledateljima postaju gotovo ravni povijesnim dokumentima, iako je riječ o igranim djelima koja, uz povijesne činjenice, sadržavaju redateljeve interpretacije, dramatizacije i umjetničke odluke.
Primjerice, Schindlerova lista (1993.) prikazuje nacističke zločine i progon Židova kroz snažnu emocionalnu priču. Po mojem mišljenju, način na koji film prikazuje nacističku ideologiju može kod gledatelja stvoriti dojam da je ona svediva isključivo na fanatičnu mržnju i želju za uništenjem drugih. Pritom se otvara i šire pitanje: može li način na koji film prikazuje nacizam utjecati na to kako publika doživljava nacionalizam općenito, iako nacionalizam ima različita značenja i oblike?
Slična pitanja o odnosu povijesti i filmske interpretacije otvara Judgment at Nuremberg (1961.). Film dramatizira suđenje nacističkim sucima i moralnu odgovornost pojedinaca unutar nacističkog režima. Međutim, i ovdje se otvara pitanje koliko gledatelj razlikuje povijesno dokumentirane događaje od redateljeve interpretacije sudskog procesa. Čak i kada se film bavi stvarnim zločinima, njegova umjetnička obrada ne mora biti vjeran prikaz svakog događaja, izjave ili dokaza.
Smatram da su takvi prikazi pridonijeli stvaranju određenih predodžbi o njemačkoj povijesti i nacionalizmu. Kada se govori o Njemačkoj, njezina se povijest u popularnoj kulturi često promatra kroz prizmu nacizma, dok bogata njemačka književnost, glazba, umjetnost i druge sastavnice kulturnog nasljeđa ostaju u njegovoj sjeni. Po mojem mišljenju, postoji opasnost da se kod dijela publike nacionalizam, pa čak i domoljublje, počne poistovjećivati s njegovim najekstremnijim povijesnim oblicima.
No takvo oblikovanje predodžbi ne odnosi se samo na prošlost. Suvremena kinematografija nastavlja prenositi ideje, društvene vrijednosti i svjetonazore, ponekad otvoreno, a ponekad mnogo suptilnije.
Od suvremenih interpretacija povijesnih osoba, poput BBC-jeve serije Anne Boleyn (2021.), do Nolanove adaptacije Homerove Odiseje (2026.), autori koriste poznate ličnosti i priče te ih predstavljaju kroz vlastitu umjetničku viziju. Grčka mitologija izgleda kao moderni London a ne kao antička Grčka, dok je Jodie Turner-Smith izabrana da glumi Anne Boleyn, Jodie, koja ima više poveznice s Etiopijom nego što ima sa britanskom poviješću. Takva djela pokazuju kako se i poznata prošlost, odnosno književna baština, mogu ponovno oblikovati prema zamislima suvremenih stvaratelja.
S druge strane, filmovi poput The Wolf of Wall Street (2013.) i Straight Outta Compton (2015.), po mojem mišljenju, kroz atraktivne likove, glazbu, humor i prikaze uspjeha nerijetko glorificiraju kriminal, bahatost i društveno neprihvatljivo ponašanje. U filmovima The Social Network (2010.) i The Wolf of Wall Street posebno se ističe fenomen bahatog, arogantnog pojedinca čije se ponašanje povezuje s njegovom inteligencijom, ambicijom ili uspjehom. Tako se stvara svojevrsna fascinacija ljudima koje se istodobno može smatrati moralno upitnima.
Je li autorima bila namjera glorificirati takvo ponašanje ili ga kritizirati, ne mogu sa sigurnošću reći. No činjenica je da su takvi likovi postali kulturno prepoznatljivi, a njihove izjave, postupci i način života predmetom divljenja, imitacije i internetske popularnosti.
Čak ni animirani filmovi nisu iznimka. Ratatouille (2007.) i How to Train Your Dragon (2010.) prenose ideje da svatko može ostvariti svoje snove i da su upravo oni koje društvo smatra neprilagođenima, slabijima ili manje sposobnima često ti koji nadmašuju sva očekivanja. U njima se promovira određeni pogled na pojedinca, njegove sposobnosti i odnos prema društvenim očekivanjima. Netko će takvu poruku smatrati pozitivnom, netko negativnom, no ne možemo zanemariti njezino postojanje samo zato što je riječ o animiranom filmu.
I tu želim nešto naglasiti. Ne želim ostaviti dojam da sam nekakav snob ili pretjerano osjetljiv filmski kritičar. Naprotiv, osobno volim mnoge od navedenih filmova. Smatram ih zabavnima, zanimljivima i vrijednima gledanja. Ne mislim da je čovjek loš zato što uživa u njima, niti da treba prestati gledati filmove zbog poruka koje oni prenose.
Ali upravo je to moja poanta. Svaki film jest propaganda u širem smislu u kojem taj pojam koristim. Svaki film prenosi neku poruku, neku ideju, neku vrijednost ili pogled na svijet. Ponekad je ta poruka očita, ponekad skrivena u detaljima, a ponekad ni sami autori nisu potpuno svjesni svih tumačenja koja će njihovo djelo izazvati.
Zato smatram važnim prepoznati ono što nam film poručuje. Možemo uživati u priči, smijati se likovima, diviti se glumi i režiji, ali pritom ne moramo nekritički prihvatiti svaku ideju koja nam se predstavlja.
Jer pitanje nije samo što gledamo, nego i što od onoga što gledamo ostaje u nama.
Zaključak

Kroz sve navedene primjere, od književnosti i prvih oblika organizirane propagande do filma i suvremene popularne kulture, možemo uočiti koliko su mediji prisutni u oblikovanju naših misli, navika, ponašanja i percepcije svijeta.
Ponekad je taj utjecaj izravan, ponekad suptilan, a katkad ga nismo ni svjesni. Neke poruke prihvaćamo, druge odbacujemo, dok na treće postupno toliko naviknemo da ih prestajemo primjećivati. Ono što je nekoć bilo neobično može postati svakodnevno, ono što nas je zgražalo može postati predmetom šale, a ono što smo smatrali neprihvatljivim može se s vremenom početi prihvaćati.
Ako mediji zaista imaju toliku moć oblikovanja mišljenja i ponašanja, onda nije svejedno tko u njima sudjeluje, koje se ideje promoviraju i kojim se sadržajima dopušta pristup javnosti. Upravo se zato otvara i pitanje slobode izražavanja te mogućnosti da različiti svjetonazori ravnopravno sudjeluju u javnom prostoru. Ljevičari su svjesni da ono utječe, da to nije jednostavna zabava. Kada bi to zaista bila istina, sadržaji desne orijentacije ne bi bili cenzurirani. Velik broj ljudi uklonjen je s YouTubea, Twittera (danas X) i Facebooka, a nekima je onemogućeno čak i korištenje PayPala.
Ne smatram da je svaki takav utjecaj nužno loš. Međutim, ne možemo zanemariti činjenicu da iza mnogih poruka stoje pojedinci, organizacije i institucije koje imaju vlastita uvjerenja, vrijednosti i ciljeve. Zato držim važnim postojanje različitih kulturnih i medijskih perspektiva, kako nijedan pogled na svijet ne bi ostao jedini koji se nudi javnosti. Mi se zalažemo za slobodu jer znamo da će naše ideje i vrijednosti uvijek biti bolje.
Na kraju, želja mi nije da čitatelju određujem što smije gledati, čitati ili slušati, nego da ga potaknem da bude svjestan onoga što svakodnevno konzumira. Da prepozna poruku, razmisli o njezinu izvoru i svrsi te sam odluči hoće li je prihvatiti.
Jer kao što hranom izgrađujemo vlastito tijelo, tako i sadržajima koje svakodnevno konzumiramo hranimo svoj um.
Ono si što jedeš. Ono si što konzumiraš.
