
Autor: Kaciga
Naša generacija, kao i mnoge prije nje, odrasla je na gomili stvorenih laži. Jedna od njih jest mit o dvjema suprotnim naravima, osuđenima na vječni međusobni sukob.
Prva je narav grubijan – školski nasilnik, intelektualni glupan kojemu od svih školskih predmeta jedino ide tjelesna i zdravstvena kultura.
Druga je narav štreber – odličan učenik, ali ipak na neki način podcijenjen u društvu jer je fizički slabiji i nespretniji od grubijana. Zanimljivo je primijetiti kako su obje naravi, unatoč svojim razlikama, emocionalno nezrele.
Dvije naravi i jedna laž
Laž se krije u predstavljanju vrlina tih dviju naravi kao nespojivih i nepomirljivih suprotnosti, poput vatre i vode. Grubijan je prikazan kao onaj koji zlostavlja štrebera, dok je štreber onaj koji, unatoč poniženjima, dugoročno pobjeđuje u životu.
Moglo bi se duboko ući u analizu tih dvaju arhetipova i njihovih okršaja kroz popularnu kulturu, ali bit je sljedeća: prema televizijskoj mitologiji, gledateljima se peru mozgovi kako bi se svrstali u jedan od ta dva koša. Ili smo blesavi snagatori ili žgoljavi učenjaci.
Kako bi laž dobila još jedan sloj, ni sama fizička snaga nije prikazana kao osobita vrlina u modernome svijetu. Obećava nam se budućnost bez ratova, ili barem bez ratova u kojima bi tjelesna snaga imala ikakvu korist. Budućnost u kojoj će strojevi obavljati sve fizičke poslove, dok čovjeku preostaje tek služiti se vlastitim umom.
Takva predodžba nameće naizgled jednostavno pitanje: zašto bi čovjek uopće trenirao, razvijao svoju snagu i izlagao se tjelesnim naporima ako mu oni više neće biti potrebni?
No, mi znamo da budućnost nije robotska, već barbarska.
I upravo se ovdje otkriva najveća prijevara toga umjetno stvorenog sukoba. Ako se razum i snaga neprestano predstavljaju kao suprotnosti, čovjek prestaje razmišljati o mogućnosti da ih posjeduje oboje. Zaboravlja se da između grubijana i štrebera ne mora postojati nepremostiva granica. Štoviše, postoji i treća narav, ona koju nam takva podjela uporno prešućuje.
Treća narav: uzdignuti grubijan
Iz Sotonine jednadžbe izbačena je treća narav, ona koje se boji. Narav koja spaja um i tijelo, iz čijeg se sklada rađaju emocionalna inteligencija, duhovnost i nacionalistički duh.
To je uzdignuti grubijan.
Takav čovjek izvana, na prvi pogled, može djelovati grubo. Međutim, ispod njegove grube vanjštine krije se inteligencija odličnog učenika, dodatno uzdignuta kontrolom nad vlastitim osjećajima i religijskom stegom.
Njegova snaga nije ograničena na mišiće, kao što njegova inteligencija nije ograničena na knjige. On ne odbacuje jednu vrlinu kako bi prigrlio drugu, nego nastoji ovladati objema.
Upravo ga taj spoj tjelesne snage, razuma i duhovne discipline usmjerava prema dodatnoj brizi za druge. Najprije prema vlastitim najbližima, potom prema svojim sunarodnjacima. Time njegova narav postaje nacionalistička.
Takav ideal nije samo odgovor na umjetnu podjelu između grubijana i štrebera. On predstavlja zahtjev da čovjek ne pristane na vlastitu nedovršenost, da ne opravdava tjelesnu slabost svojom inteligencijom niti intelektualnu lijenost svojom snagom.
Sličnu misao izrazio je britanski pisac Jonathan Bowden:
„Iskreno, u ovom dobu oni koji imaju intelekt nemaju hrabrosti, a oni koji posjeduju barem nešto tjelesne hrabrosti nemaju intelekta. Ako se stvari trebaju promijeniti tijekom sljedećih pedeset godina, moramo ponovno prigrliti Byronov ideal: kultiviranog grubijana.”
— Jonathan Bowden, The Cultured Thug (slobodan prijevod s engleskog)

No, ideja o čovjeku koji objedinjuje tjelesnu i intelektualnu izvrsnost nije nikakva novost. Ona je mnogo starija od moderne popularne kulture i njezinih stereotipa.
Ideal čovjeka kroz povijest
Drevni Grci znali su da um ne može dosegnuti svoj vrhunac bez tjelesnoga napora.
Sokrat, kako ga prenosi Ksenofont u Uspomenama na Sokrata, izravno upozorava na povezanost tjelesnoga zdravlja i sposobnosti mišljenja:
„Čak i u mišljenju, u kojemu se čini da je potreba za tijelom najmanja, mnogi čine velike pogreške zato što im tijelo nije zdravo.”
Sokrat ujedno iznosi prijekor koji zadire u pitanje osobne odgovornosti za vlastite mogućnosti:
„Sramotno je ostarjeti zbog vlastitog nemara, a da nisi vidio koliko si mogao postati lijep i tjelesno snažan.”
— Ksenofont, Uspomene na Sokrata, III. 12.
Platon, Sokratov učenik, u trećoj knjizi Države također ističe važnost sklada duše, razboritosti i hrabrosti.
U tim se razmišljanjima prepoznaje ideal čovjeka koji ne zanemaruje svoje tijelo radi uma, niti um radi tijela. Tjelesni odgoj i intelektualno usavršavanje nisu neprijatelji, nego dijelovi iste cjeline.
Takav ideal nije stran ni hrvatskoj povijesti.
Hrvati su od pamtivijeka bili državotvoran narod. Bili smo i ratnici, i pjesnici, i obrtnici, i zemljoradnici. Povijest roda našega je povijest svestrana čovjeka, koji nije majstor samo jedne vještine, već se u mnogima odlikuje; jer bolje je biti vješt u svemu, nego majstor samo u jednome.
Dovoljno je zaviriti u pjesništvo Zrinskih i Frankopana kako bismo uočili taj nerazdvojni spoj ratničke časti i pjesničkoga duha:
„Nȋ moć izmislit hvalnije skazanje
neg na mejdanu vridno držanje.”
— Fran Krsto Frankopan, Gartlic za čas kratiti, pjesma „Pozvanje na vojsku”.
Riječi i djela, pero i oružje, pjesništvo i ratništvo – sve su to različiti izrazi ljudske naravi koja ne mora pristati na ograničenja jednog jedinog poziva ili sposobnosti.
Upravo zato suvremena podjela na snažnog glupana i slabog učenjaka djeluje toliko umjetno. Ona čovjeka pokušava uvjeriti da mora birati između sposobnosti koje su nekoć zajedno činile ideal njegove izvrsnosti.
Snaga, dobrota i odgovornost
Snaga nije samo vrlina. Ona je nužna i temeljna vrlina bez koje sve ostale vrline ostaju nedokazane.
Jer nije dovoljno samo govoriti o dobroti, hrabrosti i odgovornosti. Postavlja se pitanje može li čovjek te vrline doista potvrditi onda kada se od njega zahtijevaju djela.
Slabić koji je dobar prema svima treba biti pod sumnjom. Je li zbilja dobar ili je pak samo bezopasan? Je li dobar zato što je tako odlučio ili samo zato što nema hrabrosti biti zločest, jer su ostali od njega jači?
Samo Bog zna.
Vjerovati možemo jedino nježnom divu, nikako kastriranom biku, tj. volu, jer ne znamo kakav bi bio kada bi zbilja imao muda.
Upravo se u tome otkriva razlika između običnog grubijana i onoga uzdignutog. Prvi se oslanja na snagu jer ne poznaje ništa drugo. Drugi poznaje vlastitu snagu, ali je podvrgava razumu, samokontroli i višem cilju.
Njegova grubost nije njegova jedina osobina, kao što njegova inteligencija nije tek ukras. On nastoji vladati sobom kako bi mogao preuzeti odgovornost za vlastite postupke, za svoje najbliže i za zajednicu kojoj pripada.
Uzdignuti grubijan i uzoran prevratnik je ekstremist.
Ekstremist u zdravlju, snazi, hrabrosti, intelektualnoj i emocionalnoj inteligenciji, mudrosti i ljubavi.
On sebe ponizno ravna prema istini, a ne istinu prema svojim oholim željama.
On je sam sebi dovoljan, ali shvaća snagu plemena i svoju odgovornost prema drugima.
On zna da ga Bog gleda.
